UMRLA SONJA SAVIC

Глумица Соња Савић преминула је у свом стану у Београду. Соња Савић је рођена 15. септембра 1961. године у Чачку. Глумом је почела да се бави у аматерским трупама, а дебитовала је на филму "Лептиров облак" 1977. године. Глуму је дипломирала 1982. на Факултету драмских уметности у Београду. Филмским улогама током осамдесетих година "Живети као сав нормалан свет", "Уна", "Шећерна водица", "Давитељ против давитеља", "Балкански шпијун", "Чавка" изборила је статус звезде домаћег филма креирајући улоге изван одређеног фаха, али увек са препознатљивим личним печатом. За улогу у филму "Живот је леп" (1985) награђена је на фестивалу у Венецији. Деведесетих година ређе се појављује на филму "Ми нисмо анђели", "Увод у други живот", "Ни на небу ни на земљи", "Урнебесна трагедија", али је све активнија као редитељка - "Први српски техно водвиљ", "Супернаут - Београд андерграунд", "Плеј" и последњи филм "Шарло те гледа". Велики повратак на глумачку сцену уследио је после улоге у филму "Хлеб и млеко" (2001), награђеног Златним лавом у Венецији. Филм "Југ-југоисток" у којем је играла, добио је награду београдског ФЕСТ-а "Небојша Ђукелић".У Србији је у новије време имала главну улогу у филму Милутина Петровића "Југ југоисток" (2005). Ове године публика је могла да је види у седам репризираних епизода телевизијске серије "Вратиће се роде" у лику Даринке. И поред богате филмографије, која броји више од 50 филмских и тв наслова, Соња Савић је сматрала да је занемарена и недовољно схваћена на овдашњој културној сцени. У последњих десетак година повремено се повлачила из јавности и посвећивала алтернативној уметности у области експерименталног филма, театра, музике и мултимедија. Њен приватни живот, према писању штампе, али и према њеним изјавама, није био сређен у класичном смислу те речи. Одбацивала је све табуе, оштро критиковала свако лицемерје и, како је оцењивала, општу чамотињу и жабокречину културног естаблишмента. Говорила је да се, када би могла поново да бира, не би одлучила за глумачку професију, али да би свакако била слободни уметник.

Umro Zvonko Milenković, "Roker s Moravu"

Zvonko Milenković je ostavio za sobom dvoje dece i muzicku karijeru koja se godinama vezivala pre svega za kultnu srpsku grupu “Rokeri s Moravu” – Boris Bizetić, Zvonko i drugari bili su kolektivno sećanje čitavih generacija. Jer samo su oni umeli tako profesionalno da se blesave, da "pljuju s ljubavlju", da zdravim humorom i sočnim, seljačkim jezikom, ismejavaju nadiranje jevtinog folka i malaksalog roka u našoj muzici. U Beogradu je, posle duge i teške bolesti, na Prvoj hirurškoj klinici umro Zvonko Milenković. Ostavio je za sobom dvoje dece i muzicku karijeru koja se godinama vezivala pre svega za kultnu srpsku grupu “Rokeri s Moravu” – Boris Bizetić, Zvonko Milenković i drugari bili su kolektivno sećanje čitavih generacija. Nijedna televizija, ako je htela gledanost, nije mogla bez "Rokera s Moravu". Jer samo su oni umeli tako profesionalno, muzički ozbiljno, da se blesave, da "pljuju s ljubavlju", da zdravim humorom i sočnim, seljačkim jezikom, ismejavaju nadiranje jevtinog folka i malaksalog roka u našoj muzici. I išlo im je. Bili su gospodari svog žanra, i sami sebi jedina konkurencija. A upravo je Zvonko otpevao većinu pesama “Rokera s Moravu” (koje je napisao Boris Bizetić), glumio je u skečevima koji su snimani za emisiju Bebevizija (TV Politika), kasnije BB Show – koji je doživeo čak 556 epizoda, i učestvovao u mnogim emisijama, “projektima”, spotovima. Najveća onlajn enciklopedija Vikipedija nije propustila da zabeleži kako je “kao mlad pobeđivao je na raznim takmičenjima u pevanju narodne muzike”. Njome se, naravno, i samostalno bavio (objavio je 3 singla i jedan LP). Zvonko je u “Rokerima…” bio od osnivanja, 1977., pa do prekida, 1991. godine. Grupa se ponovo okupila i objavila album Projekat (2007), a Zvonko i Boris su bili jedini članovi. Pojavio se i u filmovima “Tesna koža 2” i “Tesna koža 4”. Sa Borisom Bizetićem se upoznao u vojsci, u Rijeci. Priča kaže ga je otac poslao u Rijeku u vojsku, jer je to bilo najudaljenije mesto od Kukljina (gde je Zvonko rođen 8. maja 1956. godine), kako bi ga razdvojio od devojke u koju je bio zaljubljen. U kasarni na Trsatu, gde je služio u Autojedinici, sreće se sa Borisom (tu je nastala i prva pesma) i tako i počinje i njihovo dugogodišnje prijateljstvo i uspešna saradnja. Po povratku u Kruševac, Zvonko je počeo da radi u Hemijskoj industriji “Župa”, ali je usledio poziv od Borisa Bizetića za snimanje. Zvonko se obratio svom direktoru Miroslavu Miškoviću (koji će kasnije postati jedah od najbogatijih ljudi u ovom delu sveta) sa molbom da ga “pusti na neko vreme”. Mišković je, očigledno, imao sluha, dao mu je odobrenje, kao i mogućnost da se vrati ako ne uspe. Od te 1977. do 1991. godine “Rokeri s Moravu” su objavili devetnaest albuma i pet video-izdanja prodatih u više miliona primeraka. Tu su i padali trofeji: zlatne, dijamantske i platinaste ploče, "Zlatna ptica" (posle prvog miliona prodatih ploča - 1980.), "Zlatni pobednik Beograda", "Oskar popularnosti"... Održali su više od dve hiljade koncerata širom nekadašnje Jugoslavije i pevali od Evrope, preko Amerike, do Australije. I onda je došla 1991. Kad topovi progovore, muze zaćute. Masovno su počeli da nose šajkaču oni koji je do tada nisu nosili. “Rokeri” su okačili instrumente o klin i bavili se nekim drugim poslovima i vizijama. Zvonko je neko vreme bio i na čelu beogradske izdavačke kuće “Jugodisk”, čiji su “Rokeri s Moravu” i bili ekskluzivci. Posle šesnest godina, “Rokeri” – tačnije Boris i Zvonko - su se vratili i 2007. objavili novi album “Projekat”. U pesmama se pojavljuju novi problemi današnjice kao što su SMS, silikoni, iz dvojke u keca i mnogi drugi. “Album se zove "Projekat". A zove se tako da bi sebi omogućili psihoterapiju u ovom kretenskom vremenu. Da bi pokazali kako pesme mogu da budu smislene i duhovite u tekstu, uz originalnu, nekradenu melodiju, i to, baš, u vremenu kada se snima i peva sve i svašta” – bilo je objašnjenje “Rokera”. Na žalost, ispostavilo se da je to i njihov poslednji “projekat” u tom sastavu. Ostaće mnogo hitova i sećanja na najtiražniju srpsku grupu: “Stojadinka ove šiša”, “Turio Ljubiša pivo da se ladi”, “Čorbas pasulj volem”, “Kod Đoku u disko”, “Drma, drma plovak”, “Tango Javorka”… sve do “Proje”, “SMS”-a, “Silikona” na prošlogodišnjoj ploči. Ostale su i pesme koje je Zvonko snimio samostalno (“Jasmina”, “Ne tražite da vam pevam”, “Samo ja znam”, “Svadjamo se, mirimo se”…). Priča o Zvonku i “Rokerima”, posle svega, čini se nedovršenom. Život, na žalost, često ima takve planove… >>> Trista cuda Rokeri s Moravu - Koktel hiteva! Ostace trag... - Jedan od onih koji je rođen na radost drugih, bio je i moj drug iz vojske, prijatelj, saradnik i kum - Zvonko Milenković. Uvak rado viđen u društvu i spreman da u svakom trenutku otpeva set “starih, dobrih” izvornih narodnih pesama (u čemu je bio majstor), Zvonko je uvek bio oran za šalu, po čemu će ga prijatelji i saradnici pamtiti. Meni, koji sam (pre 32 godine) sa njim proveo vojničke dane, a kasnije, estradno obišao čitav svet i bivšu Jugoslaviju, izuzetno je teško da se pomirim sa činjenicom da ga više nema. Srećom, ostali su audio i video-zapisi kao dugovečan trag njegovog udela na našoj muzičkoj sceni - reči su Borisa Bizetića na vest o Zoranovoj smrti. "Projekat" - Dakle, ja sam Zvonko Milenković. Čarapan. Selo Kukljin, kod Kruševac. Sto metara od Moravu. Inače, ekonomski tehničar. Je l' kratko? – predstavio se Zvonko u jednom od poslednjih novinskih razgovora, prošle godine. Razgovar je napravljen u Zvonkovom stanu, negde na kraju Zemuna, nedaleko od Konjičke škole, a “paralelni” sagovornik bio je Boris Bizetić. - Zvonko i ja smo se upoznali pre trideset godina u kasarni, na Trsatu, u Rijeci, gde sam ja bio vođa vojničkog orkestra. Tada mi je Peca gitarista pričao hvalospeve o pevaču iz Autojedinice, i ja mu rekao da ga dovede kod nas. Od tog aprila 1976. do danas smo prijatelji, saradnici i kumovi. A što se mene tiče, i viši sam od njega, a i rođen sam u Beogradu, mada su mi i otac i majka iz Pomoravlja – ispričao je “u cugu” Boris. Razgovor je napravljen u vreme povratka Rokera na muzičku scenu albumom “Projakat”. Zvonko i Boris su verovali u “veliki kam-bek Rokera”, objašnjavajući kako su “Rokeri stanje duha. I treba da se vrate upravo tamo gde su stali”. Nove pomodnosti i kultura, tehnološki napredak i opsesije jesu tema tekstova pesama na poslednjem albumu: „SMS“ (mobilni telefon kao sastavni deo organizma svakog našeg čoveka), „Meraklije“ (oda noćnom životu na splavovima uz obavezne trubače), „Tabloidi“ (o skandalima kao duševnoj hrani), „Iz dvojke u keca“ (kladionice), „Proja“ (protest protiv fast fud ishrane), „Silikoni“ (situacija u beogradskoj Ulici Strahinjića Bana, poznatijoj kao „silikonska dolina“)...